10:30, 18.06.2021. | Texta biologica


NIŠ

Šareni svet predatora i plena

Autor: Aleksandra Petrović , izvor: PMF Žurnal

 

Predatorstvo predstavlja jedan od odnosa između jedinki različitih vrsta. Svako živo biće u ekosistemu stupa u različite vrste odnosa sa drugim živim bićima koja žive u njegovoj blizini i sam njegov opstanak zavisi od drugih živih bića. Organizmi najčešće stupaju u odnose jedni sa drugima kako bi zadovoljili potrebe ishrane.

Insekti, kao najbrojnija grupa u okviru carstva životinja su oduvek predstavljali veoma intrigantnu grupu, kako u pogledu morfologije tako i u pogledu ekoloških formi. Neki od njih su predatori, neki paraziti, a neki plen. Ono što bismo očekivali tokom evolucije jeste da delovanjem prirodne selekcije dođe do usavršavanja sposobnosti insekata da izbegnu predatore kao i to da plen uspešno izbegava predatore. Očekujemo da predatori imaju izoštrena čula kako bi lakše opazili i ulovili plen; dok od plena očekujemo da ima razvijenu određenu sposobnost izbegavanja predatora.

Insekti predstavljaju jedne od glavnih predatora u terestričnim i vodenim ekosistemima. Predatorstvo koje se javlja među velikim brojem insekatskih redova, predstavlja odnos ishrane u kome jedna vrsta služi kao hrana drugoj vrsti.

Predatorstvo je dovelo do evolucijski fascinantnih otkrića kao što su kriptična obojenost, aposematska, tj. upozoravajuća obojenost, mimikrija, i drugih brojnih mehanizama koje je plen razvio kako bi izbegao predatora. Predatorstvo je takva interakcija u kojoj jedna vrsta- predator, ima korist, a druga- plen, trpi štetu.  

Svi veći insekatski redovi sadrže po neku predatorsku vrstu među svojim članovima. Mnogim insektima, i drugim zglavkarima, kičmenjaci predstavljaju plen. Tako se, na primer, larve vilin konjica, vodenih stenica i nekih tvrdokrilaca hrane ribama i vodozemcima; dok se mravi često hrane pticama, gmizavcima i vodozemcima. Insekti su takođe važni kao predatori biljaka, kada dolazi do ubijanja i više desetina stabala. Primer su stenice koje se hrane semenjem, žižci i mravi.

Mnogi predatori se prvenstveno bave lovom; takvi su neki mravi, trčuljci i bube peščarke, koji aktivno trče po podlozi kako bi ulovili plen. Postoje i predatori koji puze i hodaju, kao što su neke bubamare  i stenice. Oni se hrane slabo pokretnim insektima kakve su biljne vaši, štitaste vaši, ili jajima i mladim larvama nekih pokretnijih vrsta. Mnoge vrste predatorskih insekata se hrane tako što plivajući gone svoj plen; takve su neke vodene stenice. Neki insekti, kao što su bogomoljke, hvataju svoj plen, ali ne aktivnim lovom. To su grabljivci iz zasede ili “slow- motion” predatori. Oni imaju brojne adaptacije za takvu vrstu lova, a najuočljivija jeste prednji par nogu koje su prilagođene baš za hvatanje i držanje plena

Predatori obično koriste svoju brzinu prilikom lova i kamuflažu koja im omogućava lov iz zasede, dok neki predatori imaju vrlo specifične tehnike lova. Na primer, larve mravljih lavova, imaju veoma interesantan i efikasan metod lova. Naime, larva se ubušuje u pesak, formirajući rupu koničnog oblika; u tu rupu onda upadaju mravi i drugi insekti koji ne mogu izaći iz rupe zbog karakteristika peska, čija zrnca ih zatrpavaju. Predator- larva mravljeg lava, koja se nalazi na dnu, onda probija glavu iz peska i svojim dugim mandibulama uspeva da ščepa plen.

Adaptacije koje su se razvile kod predatora i plena treba posmatrati sa evolucionog stanovišta kako bismo uvideli njihov značaj. Adaptacija predstavlja karakteristiku koja povećava adaptivnu vrednost i koja istorijski nastaje kao rezultat prirodne selekcije za njenu sadašnju biološku ulogu. Međutim, evolucioni ekolozi se pitaju zašto neka karakteristika preovlađuje nad mogućim drugim u prirodi. Predatori razvijaju osobine koje će im omogućiti uspešniji lov; kada se neka od tih osobina pokaže kao efikasna, dolazi do njenog favorizovanja od strane prirodne selekcije, a samim tim i do njenog daljeg zadržavanja u populaciji. Isto važi i za plen, koji takođe pokušava da što uspešnije zavara predatore i na taj način obezbedi sebi opstanak.

Odnos predatora i plena sačinjava niz adaptacija kod obe vrste; i pre svega se misli na njihova sredstva za napad i odbranu. Primer takvih adaptacija mogu biti ekstremiteti, čija je prvobitna uloga u kretanju, a koji bivaju izmenjeni i prilagođeni za hvatanje i ubijanje plena, ili pak za što uspešnije izbegavanje predatora. Prilagođenost ekstremiteta za hvatanje plena je česta pojava kod insekata, kod kojih ekstremiteti ulaze u sastav usnog aparata a može doći i do izmene oblika jednog od tri para ekstermiteta, kao što je slučaj sa bogomoljkama. Još jedna interesantna pojava koja se neretko javlja kod insekata jeste autotomija- odbacivanje delova tela, najčešće odbacivanje nogu; pa se često dešava da, ukoliko je jedinka odbacila neki od ekstremiteta kao juvenilna, tokom presvlačenja izraste novi.

Vrste plena često imaju različite odbrambene strategije kako bi izbegle predatore. Strategije funkcionišu tako što povećavaju verovatnoću preživljavanja plena tokom napada predatora. Aposematska ili upozoravajuća obojenost je jedna takva odbrambena strategija koju koriste štetni organizmi da bi potencijalnim predatorima vizuelno saopštili svoju toksičnost ili neukusnost. Aposematski obrazac plenu pomaže u preživljavanju, jer će predator tako lakše zapamtiti. Smatra se da su ove blagodati olakšale razvoj aposematične obojenosti od drevnih kriptičnih obrazaca

Ovaj vizuelni signal veoma zavisi od sredine u kojoj se plen nalazi i njegova efikasnost zavisi od toga kako će biti emitovan i primljen. Aposematizam deluje kako bi smanjio kontakt između predatora i plena. Uslovi koji favorizuju razvoj aposematske boje ostaju uglavnom neidentifikovani. Naučnici smatraju da specijalizovana ishrana i rezultujuća toksičnost mogu igrati ulogu u olakšavanju evolucije i trajnosti upozoravajuće obojenosti. Dobar primer aposematske obojenosti je rod Papilio iz reda Lepidoptera. Većina predstavnika ovog roda ima gusenice koje su obojene jarkim bojama. Aposematski oblici su ograničeni na određene oblike biljaka domaćina, posebno na biljke i grmlje uskog lista. Jednom kada se razvije upozoravajuća obojenost, larve Papilio su ograničene na život na biljkama sitnih listova, iako na raspolaganju mogu biti odgovarajuće biljke domaćini širokog lista.

Kriptična ili kamuflažna obojenost predstavlja veoma rasprotranjen vid adaptacija plena. U ovom slučaju se plen obojenošću štiti od predatora tako što se uklapa u okolinu i ostaje neprimećen. Obojenost može biti u skladu sa bojom biljke kojom se insekt hrani, na primer, zelena boja tela gusenica; ili braon boja prednjih krila nekih noćnih leptira, u skladu sa korom drveta na kome borave. Ova adaptacija propraćena je i slabom pokretljivošću. Najpoznatiji primer kriptične obojenosti jeste leptir Biston betularia, biberasti moljac. Usled efekta industrijske revolucije, drveće je počelo da umire ostavljajući iza sebe tamnije površine na kojima bi leptiri mogli da provode vreme tokom dana. Zapaženo je da je tamna obojenost krila leptira koja je do tada bila retka, postala učestalija pošto su se svetlo obojeni leptiri bolje uočavali na tamnoj pozadini, ptice su ih lakše uočavale i hranile se njima, dok su tamne forme uspešno preživljavale. Kriptičnost može biti izražena i u vidu oponašanja oblika delova biljaka na kojima se insekti najčešće nalaze, kao što je primer sa redom Phasmatodea- paličnjaci; kod čijih predstavnika su uočljive forme u vidu grančica i forme u vidu listova.

Kriptična obojenost se javlja i kod nekih predatora, kao što je slučaj sa bogomoljkama, red Mantodea, koji imaju formu listova ili grančica ili pak zauzimaju položaj tela kojim imitiraju listove i grančice, te na taj način dolaze do plena.

Mimikrija ili oponašanje je sposobnost pojedinih organizama da prilagođavaju svoj izgled okolini kako bi se smanjila ugroženost, opasnost po život i povećala verovatnoća opstanka. Mimkrija podrazumeva čitav niz složenih metoda, uključujući morfološke, fiziološke i prilagođenosti u ponašanju, kako bi se izbeglo prepoznavanje predatora ili plena. Ova pojava se javlja i kod predatora i kod plena i veoma je zastupljena.

Interakcija predator- plen među insektima je veoma značajna, kako sa stanovišta ekologije, tako i sa stanovišta evolucije. Sve te prilagođenosti, kako predatora, tako i plena, nisu se pojavile iznenada, one su rezultat dugog procesa adaptiranja i evoluiranja, koji i dalje traju. Sigurno postoji još interesantnih i korisnih adaptacija koje su razvili neki od insekata, a za koje još uvek ne znamo. Mehanizmi koje organizmi koriste kako bi došli do plena ili se pak, zaštitili od predatora, su veoma brojni, a koji mehanizam će biti najproduktivniji zavisi od od same vrste, kao i od toga u kakvoj specifičnoj sredini se vrsta nalazi.